Učiteljica koja je osvojila srca i van granica CG: Od onlajn časova do ponude za posao u Švedskoj

 Učiteljica koja je osvojila srca i van granica CG: Od onlajn časova do ponude za posao u Švedskoj

Foto: Privatna arhiva

Iako je pandemija koronavirusa sa jedne strane donijela brojne teškoće, sa druge je ipak ukazala koliko istinskih heroja imamo u društvu. Jedna od njih je i učiteljica Marija Popadić, zaposlena u OŠ “Božidar Vuković Podgoričanin” u Podgorici, koja je za relativno kratko vrijeme u jeku krize, osvojila srca kako učenika tako i roditelja širom Crne Gore. Prepoznatljivi osmijeh i energija već godinu su zaštitni znak projekta “Uči doma” zahvajujući kojem naši najmlađi imaju i zdravlje i znanje. U razgovoru za FOS omiljena učiteljica mališana širom Crne Gore govori o svom učiteljskom pozivu, počecima, novom načinu rada ali i tome koliko je bitno posao obavljati s ljubavlju, te kako vas jedan onlajn čas može ‘’povezati sa svijetom’’ pa čak i donijeti ponudu za rad u dalekoj Švedskoj.

“Biti učiteljica je privilegovan posao”

Oduvijek je, kaže, znala da će krenuti stopama članova porodice i odabrati učiteljski za životni poziv. Kao odlična učenica imala je priliku da podučava slabije đake, bila je jedan od pionirskih instruktora čije su prezentacije djeca voljela, pa kada se našla na raskrsnici odabira zanimanja, nije imala dilemu.

“Moja majka je bila učiteljica, ujaci univerzitetski profesori. Tetke su takođe bile prosvjetne radnice, tako da sam uvijek bila okružena onima koji se bave nastavom, priredbama, sekcijama”, prisjeća se za FOS svojih početaka Popadić, koja se ovim poslom bavi duže od dvije decenije.

Foto: Privatna arhiva

Ne krije da je put od želje za napredovanjem i usavršavanjem, do pozicije dobrog učitelja izazovan, no da se sve to isplati kada ste svjesni da mlade naraštaje usmjeravate ka pravim vrijednostima. Dobar učitelj prije svega mora biti dobar čovjek, pa tada i posao može obavljati onako kako struka nalaže.

„Od nas se očekuje da budemo plemeniti, saosjećajni, strpljivi, ljubazni, pritom i lijepo dotjerani. Mi smo uzori djeci, a njihove okice su kao kamere, koje upijaju i zumiraju svaku izgovorenu riječ ili pokret. Biti učiteljica je privilegovan posao, jer imamo zadatak da prepoznamo umijeća i talente mladih naraštaja i da ih oblikujemo u sposobne ljude i korisne članove društva”, pojašnjava Popadić za FOS naglašavajući da osim znanja i komunikacionih vještina, učitelj mora zaboraviti na svoje lične probleme i uvijek raspoložen i nasmijan ući u učionicu.

Foto: Privatna arhiva

“S obzirom da sam 12 godina čekala rješenje o stalnom zaposlenju i promjenila šest škola, morala sam da se stalno dokazujem i da dam svoj maksimum. Nastojim da ne budem pretjerano zahtjevna, ali ne i popustljiva. Da uz puno igara i različitih aktivnosti pomognem djeci da savladaju gradivo. Da odlazak u školu predstavlja radost, a ne stres i nelagodu! Takođe, da djeca osim učiteljice zavole i poštuju svoje drugove, da aktivno učestvuju u svim segmentima rada: kako u nastavnim, tako i u vannastavnim aktivnostima”, iskrena je sagovornica FOS-a.

Ne krije da je učiteljski poziv, koliko god bio lijep, podjednako i izazovan. Tokom duge karijere trudi se, kaže, da svaku teškoću prevaziđe na najbolji mogući način i na radost mališana.

Foto: Privatna arhiva

„Jedan period sam radila u područnom odjeljenju škole, u romskom kampu. Opismenili smo dosta djece koja su izbjegla sa Kosova. Imali smo dosta teškoća u radu, i mi, i učenici! Jedan od većih problema je jezička barijera učenika, čak i danas, u matičnoj školi. Djecu ne odvajam po nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti ili socijalnom statusu. Za mene je svako djete jednako i važno! Znanje se stiče, dok smo živi, a kultura, odgoj i vaspitanje – to smo zapravo mi! Čim izađemo iz kuće, mi smo ogledalo svoje porodice, svoga oca i majke. Ako odemo dalje, predstavljamo svoj grad, svoje porijeklo ili državu. Potrudimo se to bude na najbolji mogući način“, priča nam ova učiteljica.

„Nastojim da se prilagodim uslovima učenika“

Prošle godine Marija je, baš kao i većina njenih kolega, učionicu zamijenila radom u televizijskom studiju. Nije svejedno stati pred kamere i održati čas no njena predavanja su bila najgledanija na „Uči doma“ platformi. Marijine časove nisu pratila samo djeca u Crnoj Gori nego, vjerovali ili ne, i mnogi širom svijeta. To je dovelo i do primamljive ponude za posao učiteljice u Švedskoj, po pitanju koje sagovornica FOS-a još nije donijela odluku.

Foto: Privatna arhiva

„Prošle godine, kad je pandemija počela, rekla sam roditeljima mojih učenika da će ovo potrajati, barem dvije-tri godine. Ko se razumije u kombinatoriku brojeva, lako je napraviti približnu statistiku. Ponadala sam se da nisam u pravu, ali vrijeme je najbolji pokazatelj. Tješimo se činjenicom da živimo u miru, da imamo krov nad glavom, hranu i što je najvažnije – zdravlje! Ko želi da uči, nađe načine. Djeca su adaptivna što se tiče promjena i novih načina prezentovanja gradiva. Odrasli trebaju da pruže podršku djeci, da ih ohrabre i podsjete da je ovo samo jedna faza u životu, koja će brzo proći. Nastojim da se prilagodim uslovima učenika. Ako dijete nema tehničkih uslova za praćenje on – line nastave, medijatori odnose učenicima materijale za rad, koje mi pripremamo i sastavljamo“, priča sagovornica FOS Media portala čije je „Dobro jutro, drugari“ postalo sinonim za lijep početak dana i kvalitetan čas.

„Dešavalo se da u jednom danu snimim po deset časova jer sam snimala dva predmeta uporedo, zbog bolesti koleginica. Sadržaj mora biti jasan i zanimljiv, u protivnom će djeca izgubiti interesovanje. Za neke časove sam pisala pjesme, komponovala, pripremala puno nastavnih materija! Nikada nisam došla na snimanje sa fleškom u ruci! Uvijek su tu i dva džaka rekvizita. Drago mi je da su moji časovi gledani  ivan granica Crne Gore. Naime dobila sam ponudu za posao učiteljice u Upsali u Švedskoj. U toku zimskog raspusta sam imala koronu, i to se odrazilo na moju energiju, i kvalitet časova, u daljem toku snimanja i rada“, navodi Popadić.

Foto: Privatna arhiva

Humanitarni rad kao imperativ

Svi koji i lično poznaju Mariju znaju koliko joj je stalo do svakog djeteta. Osim što ih edukuje trudi se i da im pomogne, pa je tako humanitarni rad nezaobilazni dio poziva ove učiteljice. Ako je pitate kako sve postiže ona će vam jednostavno odgovoriti – ‘’Kako će mi djeca naučiti ako su gladna i iznemogla?”

„Biti učiteljica nije zanimanje, nego zvanje i način života. Ako me prijatelji upitaju: ’Kako si?’, ja odgovaram: ’Jedan učenik je slomio ruku ili je pao, povrijedio se…’. Uvijek su mi djeca na umu. Mi svoj posao nosimo svuda, gdje god krenemo. Ili planiramo kako ćemo i šta uraditi, ili razmišljamo o nekom učeniku i njegovoj porodici. To su sve moja djeca, i kad odu u srednju školu, na fakultet. Moje interesovanje za njih i njihov uspjeh, ne prestaje ni onda kada se udaju ili ožene. Vikende koristimo za zajednička druženja, posjete muzejima, predstavama, dječijim manifestacijama. Kad već vodim svoju djecu, nije mi problem da povedem desetak učenika ili djece iz komšiluka. Volim da uključim i roditelje u naše zajedničke aktivnosti.“

Da bi neko bio dobar učitelj potrebna je ogromna posvećenost. Što bi kazala Marija mladi treba: da se opredjele za ovaj poziv jedino ako ga istinski vole. Da stalno prate trendove i inovacije u nastavi, da pohađaju korisne seminare…“

Iako to nekima djeluje kao raspored koji je teško uklopiti sa privatnim životom, opet kroz njen primjer ova prosvjetna radnica dokazuje suprotno. Tako, kada ne drži časove, bavi se kreativnim radom, izrađuje nakit, članica je Kulturno-umjetničkog društva „Duga“, a u svim drugim obavezama, ponosno kaže, pomažu joj ćerke.

Foto: Privatna arhiva

„Zbog izolacije, probe ne održavamo, odavno. Spas su mi biljke, i u slobodno vrijeme se time bavim. Prošle godine sam osvojila treću nagradu, za najljepši balkon Podgorice. Pošto mi je ograničen prostor, na terasi, sadim zimootporne biljke na Ljuboviću, kod pasarele na Zabjelu, i na ostalim travnatim površinama, koje neće remetiti izgled grada. Nije teško prošetati i posuti sjeme nevena, kadife ili vrtnoga šljeza, zasaditi aloju, oleander ili džinovske kaktuse…“

Za kraj razgovora Marija ne zaboravlja ni svoje kolege koje rade u otežanim uslovima. Stoga im poručuje:

Da istraju, da budu saosjećajni, strpljivi i obzirni. Da ne zadaju previše gradiva, s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo. Sve će se postići i nadoknaditi, samo više podrške i razumjevanja.”

Foto: Privatna arhiva

Tu je poruka i za đake:

“Budite plemeniti i ljubazni. Svako dobro u daljem radu, a prije svega: dobro zdravlje. Na kraju želim da pozdravim najbolji kolektiv, OŠ ’Božidar Vuković Podgoričanin’! Najbolji po kolegijalnosti i po ocjeni prosvjetne inspekcije! Nek se zna! Takođe želim da pozdravim članove folklornog ansambla „Duga“. Nedostaju mi probe i zajednička druženja.“

Avatar

Violeta Rovčanin

Pročitajte još