“Slovoslagač” Aleksandar Vuković: Poezija je kist kojim izržavam sebe i estetski doživljaj svijeta

 “Slovoslagač” Aleksandar Vuković: Poezija je kist kojim izržavam sebe i estetski doživljaj svijeta

Foto: Privatna arhiva

Građevinski inženjer i slovoslagač, u slobodno vrijeme ljubitelj kiše i uličnom rasvjetom obasjanih bulevara. Graditelj papirnih brodova i profesionalni maštar. Rođen u Beranama, a rastao u magli bjelopoljskoj, u porodici punoj ljubavi. Prohodao je u očevoj galeriji, slušajući majčinu umjetnost nježnih riječi i sestrinu melodiju življenja. Stasavao okružen enciklopedijama umjetnosti i bibliotekom klasika svjetske književnosti.

Teško je drugačije opisati Aleksandra Vukovića koji uspješno „pliva“ u različitim segmentima stvaralaštva. Emocija na papiru, crtačka olovka u rukama i glina među prstima, a sve to propraćeno zvucima dobre muzike, samo su dio onoga bez čega ne može zamisliti svakodnevicu. „Rastrzan“ među različitim umjetničkim izražajima, a podjednako dobar u svakom njih, ovaj Bjelopoljac je pravi primjer kako se ljubav prema ljepoti stvaranja prvo nasljeđuje, a potom njeguje i razvija…

Redakciji FOS-a naročitu pažnju privukao je stihovima objavljenim na Instagram stranici „Slovoslaganje“, nastaloj 2020. kao zbornik njegovih radova, a koja svakodnevno okuplja sve veći broj pratilaca.

„Sve je nekako počelo spontano. Negdje na drugoj godini studija osjetio sam da me žuljaju nagomilane, neizgovorene riječi pod jezikom. Shvatio sam da ih ne mogu zadržati u sebi. Te riječi, imale su sopstvenu volju i nezadrživu žeđ za hodom i ja sam bio primoran da ih pustim da koračaju“, počinje Aleksandar priču FOS.

Redovi nadahnuti motivima prirode i ljubavi, za kratko vrijeme mnogima su se dopali pa je ubrzo svoj onlajn prostor iskoristio kao mjesto za okupljanje publike koja sa nestrpljenjem očekuje svaku novu objavu.

„Moja poezija je nadahnuta prirodom, a priroda je, kako kaže Bećković, puna mojih pogleda na svijet. Najviše volim da pišem o ljubavi u svim njenim melodijama i pojavnim oblicima“, pojašnjava Aleksandar dodajući da je poezija kist kojim izržava sebe i estetski doživljaj svijeta.

Koliko ovaj mladić osvaja pisanom riječju možda i ponajbolje govori činjenica da su njegovu poeziju „oživjeli“ brojni crnogorski glumci. Nekad je dovoljno samo zatvoriti oči i poslušati emociju izlivenu perom sagovornika FOS-a.

„Do sada moje stihove su govorili: Julija Milačić Petrović Njegoš, Ivana Mrvaljević, Branka Femić i Smiljana Martinović. Ta mi saradnja neizmjerno znači, jer poezija glasom postaje opipljiva“, priča Aleksandar za FOS.

Kao neko ko je odmalena bio okružen isključivo probranim djelima, istim ukusom se vodi i danas. Ugleda se na velika imena pa su među prvima Majakovski, Jesenjin, Jejts, Tagore, Mika Antić, Nada Pavićević… Vjeruje da će i sam jednog dana, baš poput ličnosti kojima se divi, imati priliku da objavi prvijenac. No, koliko je skroman možda i ponajbolje govori stav da “pjesnik tako gordo zvuči” te da za sebe još uvijek traži određeni sinonim.

Sa druge strane, dok se riječi iz onlajn prostora ne pretoče među opipljive korice zbirke, neće zanemariti ni ostale segmente svog umjetničkog kutka. Naime, kada ne piše, Aleksandar vaja, crta, stvara muziku.

Ta opčinjenost umjetnošću me je i navela da se oprobam u gotovo svim njenim granama, manje ili više uspješno. Kroz crtanje i vajanje pokušavam da prikažem lice prirode, dok kroz muziku i poeziju pokušavam da prikažem njeno naličje“, kaže sagovornik FOS-a.

Iako nije imao akademsko obrazovanje iz navedenih oblasti, već ga je put odveo ka nekom drugom zanimanju, ne krije da mu to nije prepreka. Nekada su jednostavno dovoljni talenat i marljivi rad.

„Nažalost, nisam imao akademsko obrazovanje iz oblasti umjetnosti, ali sam imao divne i kompetentne profesore likovnog obrazovanja i književnosti u osnovnoj i srednjoj školi. Imao sam čast i privilegiju da mi književnost predaje pjesnikinja Nada Pavićević, koja mi je pokazala kosmičku širinu književnosti i svu eleganciju i ljepotu jezika“, iskren je Aleksandar.

Motivi njegovih djela su šarenoliki, baš kao i sama mu duša ali i priroda trenutka u kojem stvara. O tome koliko je umjetnost neodvojiva od njegove ličnosti možda ponajbolje govori sljedeća rečenica:

„Književnost i u okviru nje pisanje su neodvojivi dio mene, kao i ostale umjetničke forme kroz koje pokušavam sebe i svijet izraziti. Bez umjetnosti čovjek bi se sveo na biće bez duha, a to ne bih želio zamisliti.“

Često voli da kaže i da „stvara iz potrebe, a sa željom da njegova djela nađu neki svoj put“ u šta, s obzirom na reakcije javnosti, i ne sumnjamo.

Sa druge strane, kao neko ko odmalena ima izgrađen književni ukus, uvijek koristi priliku da podijeli i dobru preporuku za čitanje. Pa, kako ljepše završiti razgovor nego naslovima koje za nas bira ovaj mladi umjetnik.

„Svjetska i slovenska književnost se stvarala vjekovima i svaka epoha ima svoja monumentalna djela, svoje nezaobilazne klasike. Meni lično najdraži je ruski i evropski realizam, ako govorimo o prozi, i u okviru njega preporučio bih Braću Karamazove, Rat i mir i Mrtve duše. Što se tiče evropske književnosti preporučio bih uvijek Dikensa i Priču o dva grada, Viktora Igoa i  Jadnike, Knuta Hamsuna i roman Pan. Ako govorimo o slovenskoj književnosti, onda bi to bili Meša Selimović  – Derviš i smrt, Milorad Pavić – Hazarski rječnik, Danilo Kiš- Mansarda i Enciklopedija mrtvih,  Pekić- Atlantida i Goran Petrović – Sitničarnica „Kod srećne ruke“. Pored proze da bismo se prisjetili veličanstvenosti i širine jezičkog izraza potrebno je da se vraćamo iznova pjesnicima Branku Miljkoviću Vasku Popi Matiji Bećkoviću. Ne smijemo zaobići ni najvećeg i najznačajnijeg Njegoša kao krunu južnoslovenske i svjetske književnosti i misli“, zaključuje Aleksandar za kraj razgovora za FOS.

Avatar

Violeta Rovčanin

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja