Održana komemoracija povodom smrti glumca Zefa Dedivanovića

 Održana komemoracija povodom smrti glumca Zefa Dedivanovića

Foto: CNP

U Crnogorskom narodnom pozorištu 18. maja na Velikoj sceni održan je komemorativni skup povodom smrti Zefa Bata Dedivanovića, doživotnog člana CNP-a.

Zef Bato Dedivanović preminuo je 15. maja u Podgorici, u 83. godini života.

„Današnjim komemorativnim skupom opraštamo se od Zefa Bata Dedivanovića, jednog od najautentičnijih i najosobenijih glumaca koje je naše glumište imalo, od glumca i čovjeka koji se svrstao u red onih posebnih i nezaboravnih.  U ime svih koji čine CNP upućujemo mu još jednom riječi neizmjerne zahvalnosti i najdubljeg poštovanja, ponosni što je bio i ostaje dio ovog teatra“, istakla je Zorana Kralj, PR menadžerka CNP-a.

Glumac Voja Brajović, počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta, uputio je poruku koja je pročitana: „Ja tražim za tebe reč što greje kao svetlost, što kao kamen pritiska, kako kaže Ljuba Simović. A onda sam rešio da ti kažem – Zbogom čojku ljudski, Bato, i zdravo tvoja poezijo“.

Na komemoraciji je govorio Slobodan Marunović, glumac Crnogorskog narodnog pozorišta.

Govor Marunovića prenosimo u cjelosti:

„Kada umre glumac, ne umre samo jedan čovjek, umre i njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njenog života. Umru čak i sjećanja, jer sjećanja na umrle su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha . Kad umre glumac,  život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i kraj nijesu vješto pripremljeni. Upravo sam po sjećanju parafrazirao nekoliko rečenica iz drame „Kad umre glumac“ sjajnog hrvatskog dramskog pisca Mira Gavrana,čije su drame svojevremeno premijerno izvodjene na ovoj našoj sceni.

Kad sam sa samo  24 godine došao u Crnogorsko narodno pozorište zatekao sam u njemu bardove crnogorskog glumišta koji su bili na vrhuncu ili pri kraju svojih karijera. Bila je to galerija glumačkih boja i likova, sjajnih umjetnika moćne ekspresije ostvarenih u velikim predstavama i estetikama svog vremena. Među tim ljudima bio je i glumac zbog kojeg smo se danas okupili ovdje da mu odamo poslednju poštu, Bato-Zef Dedivanović ili kako bi  njegovi Malisori rekli Zef Ujka Gali. Porijeklom iz patrijahalne i konzervativne sredine,  sa svojim  karakterom, visprenošću, škrtim ali duhovitim i mudrim riječima izgledalo mi je kao lik iz djela Marka Miljanova, gdje se ljudsko uvijek cijenilo i poštovalo i stavljalo ispred nacionalnog,religijskog ili bilo kojeg drugog uvjerenja.

A to ljudsko i mudro ostalo je od drevnih civilizacija preko Biblije i Kur’ana do istočnjačkih religija i filozofije,i ovih naših regula iz krša i drača,kao konstanta univerzalnih vrijednosti .
Zef je bio tradicionalan,intuitivan,duhovan,radoznao i da kažem narodski ljucak.Iz te ljudskosti ,radjali su se na sceni oljudjeni,istiniti likovi koje nam je Bato darivao,zreli  stihovi iz njegove specifične poetske vizure života,  mudri komentari na pojave i ljude,obojeni specifičnim podgoričkim humorom koji se saopštava na najozbiljniji način,sa dozom ironije i cinizma, kao da se govore kapitalni monolozi iz najvećih dramskih djela. Takav način konverzacije pripada samo onima koji se mogu šaliti na svoj račun , svjesni sebe,svojih mana i vrlina i duboke ljudske zapitanosti nad apsurdom života i traganja za njegovim smislom.

Iz ovakvog sklopa,radoznalog mladića rodjenog u Zatrijepču,sa mudrošću koja se nosi iz kodeksa prostora i kuće u kojoj se odrasta,a ne stiče životnim iskustvom,sin Ujkin i unuk Galja oficira crnogorske vojske, junaka i pomiritelja, otisnuo se u život i u umjetnost… i predstavio se  na svoj osobeni,neponovljivi način,koračajući kroz život pun zamki izazova i prepreka,nimalo jednostavno…ili kako je ruski pjesnik Boris Pasternak jednostavno a suštinski kazao u  pjesmi „Hamlet“… „Nije život što i polje preći“.

I zaista Bato, Zef …glumac i pjesnik, pater familias, brat i prijatelj bio je za života ikona u svakom prostoru gdje se nalazio…na filmu,pozornici,ili kao neumorni šetač i  pratilac brojnih kulturnih i naučnih skupova i manifestacija…mogli smo ga redovno vidjeti na   predavanjima u Crnogorskoj ili Dukljanskoj akademiji nauka i umjetnosti,na književnim večerima u biblioteci Radosav Ljumović, manifestaijama u Domu omladine Budo Tomović ili današnjem Kicu,u čuvenoj starovaroškoj kafani „Pod Volat“,na sportskim dogadjajima i redovno  na Čepurcima u ispunjavanju gradjanske i „običajne dužnosti“saučešća porodicama preminulih građana. Njegova prisutnost na svim tim mjestima izazivala je prijatnost a pozdravi i kratki dijalozi sa njim su postajali anegdote koje se pepričavaju godinama i sa smijehom.
Od penzionisanja,samo sam ga nekoliko puta sreo u svojoj matičnoj kući CNP-u. Kao da je imao neki žal i kao da je ostalo nešto nedorečeno izmedju njega i njegove druge kuće…u stvari i jeste. Po sopstvenom „priznanju“, želio je da odigra još dvije uloge, igumana Stefana iz Gorskog vijenca i MolijerovogTartifa…i nije mu se ostvarilo. A vjerujte mi nije bilo ni potrebe. Odigrao ih je on svojim životom, kreativno, čestito, patriotski kao malo ko na ovim prostorima.

Posebno bih istakao njegovu do kraja izgrađenu građansku crtu, veoma izraženu ljubav i odanost svojoj domovini Crnoj Gori i njenim etičkim vrijednostima koje se nažalost mogu sresti samo u starim knjigama i ponekim ljudima kakav je bio umjetnik i gradjanin Zef Bato Dedivanović.

„od svih ptica, najtužnija,
u crnini nemaš druga,
kakva bi ti boja bila,
moj gavrane,
da te mori moja tuga?
kakva bi ti boja bila?
od života samo jadi
i bol koji ne prestaje..
pa graknimo moj gavrane,
da budimo zoru ranu
i plačemo kano svijeće,
kano svijeće na oltaru.
ni sna nema da usnimo,
da nas one dvije vole..
tada bismo srećni bili,
moj gavrane,
bili bismo bijele boje.“

Ovi čudesni stihovi, nalik poeziji Edgara Alana Poa,koje je napisao glumac – pjesnik  su bukvalno antologijski i u njima je sumiran cijeli usud ljudskog roda i pozorišta kao umjetnosti najsličnijoj životu po svojem trajanju i prolaznosti.Iz te neke sjete i tuge koje naziremo u ovim stihovima,radjala se na drugoj strani u Zefovoj ličnosti ona kartarzična crta i potreba za igrom ,o kojoj sam već govorio,prožeta ironijom i smijehom što je utkano i biće trajno upamćeno u likovima koje je ovaj glumac ostvario u mnogim predstavama i filmovima koji su svjedoci te nenametljive,šarmantne,po svemu osobene i harizmatične umjetničke pojave.

Taj nesvakidašnji dar i harizmu osjetili su veliki pozorišni i filmski reditelji, naročito genijalni Živko Nikolić dodjeljujući mu uloge u svojim filmovima i serijama koje su kruna Zefove glumačke zrelosti i karijere. Lik Joksima u seriji „Djekna još nije umrla a ne znamo ka’ će“ u tumačenju Bata Zefa postao je paradigma i vjerna slika naših nesavršenosti kojima se nesvjesno slatko smijemo,  samima sebi…
„Sve se čovjek bruka sa čovjekom,gleda majmun sebe u zrcalo“, rekao bi vladika Rade.

To zrcalo života koje nazivaju pozorište i ovaj svijet, koji je „pozorište smiješno“…(opet Njegoš) napustio je i preselio se u legendu divni suprug svoje Marije, nježni otac svoje ćerke Tereze i svojih sinova Nikole i Leke, dragi kolega i prijatelj .

Kao najstariji glumac sa 40 godina ili na ovim daskama na kojima stojim i puno pamtim , znam da će ga tamo đe odlazi, veselo,u novoj nebeskoj podjeli radosno dočekati Drago, Boro, Čedo, Veljko, Stevo, Brano, Dragica i Petar, Gojko, Goca, Zlata, Šabelja…i mnogi drugi s kojima je dijelio radost stvaranja,bio posvećenik i monah boginje Talije. Hvala ti za sve lijepo što si nam darivao, druže i brate Zefe i neka ti je vječna Slava“, navedeno je u govoru glumca Slobodana Marunovića.

Avatar

Portal Podgorica

Pročitajte još