I da nije bilo pobjede opozicije, trebalo je izmisliti

 I da nije bilo pobjede opozicije, trebalo je izmisliti

foto fos media

„Kada su 30. avgusta uveče, saopšteni prvi nezvanični rezultati parlamentarnih izbora, lider najveće opozicione grupacije Zdravko Krivokapić, otišao je kod mitropolita Amfilohija, da mu se pokloni i da mu poljubi ruku. Bilo je to autentično priznanje Krivokapića da koalicija na čijem je čelu, veliku zahvalnost za uspjeh na izborima duguje SPC i Amfilohiju Radoviću. No, krenimo redom“, naveo je u autorskom tekstu dostavljenom medijima, poslanik DPS-a Andija Nikolić.

„Onaj ko je dobar u traženju opravdanja, rijetko je dobar u bilo čemu drugom“, Bendžamin Frenklin.

Demokratija ili diktatura  

Od, po mnogo čemu, istorijskih parlamentarnih izbora, prošlo je dva i po mjeseca. Tranzicija vlasti koja je u toku, donijela je novi, do skoro neviđeni obrazac ponašanja na političkoj sceni. Glavni naslov je da je Crna Gora konačno dobila zrelu i odgovornu većinsku opoziciju. Naime, prvi put od uvođenja višestranačja, dogodilo se da su svi politički subjekti priznali rezultate izbora. Zlonamjerne konstrukcije da će DPS golom silom braniti vlast, pale su u vodu. Umjesto toga, još jednom se potvrdilo da DPS, igra emancipatorsku ulogu, bilo da se nalazi u vlasti ili opoziciji. Pokazalo se, takođe, da je neodrživa propaganda koja se odnosi na to, da je u toku proces detronizacije „posljednjeg komunističkog diktatora“. Bilo bi egzemplarno, da „diktator“ u Crnoj Gori osvoji 35 odsto podrške na izborima, pored Lukašenka koji u Bjelorusiji „namakne“ 80 procenata. Atipično za „diktatora“ je i da prizna rezultate izbora, koji su nepovoljni po njega, te da mandat za sastav Vlade povjeri ljutim političkim protivnicima. Umjesto toga, sve što se u Crnoj Gori dogodilo nakon parlamentarnih izbora, učvrstilo je demokratski karakter odlazeće vlasti, i izoštrilo percepciju tekovina koje je ta politika ostvarila tokom posljednjih 30 godina. 

Bilo je ljepše u opoziciji 

Na drugoj strani, dosadašnje djelovanje pobjedničke koalicije ozbiljan je nauk i upozorenje, kako za građane Crne Gore, tako i za međunarodnu političku javnost. Slijedeći princip da se „mutna voda najbolje izbistri ako je ostavite na miru“, odlazeća vlast se pomjerila i ustupila podijum pobjednicima izbora, koji su po ko zna koji put demonstrirali da ne vjeruju jedni drugima, da se međusobno ne uvažavaju, te da na taj način ne poštuju ni građane koji su im poklonili povjerenje. Nameću se dva zaključka: očigledno je sve ove godine, mnogo lagodnije bilo u opoziciji, i drugi, da nije bilo ovakvog ishoda izbora, trebalo ga je izmisliti. Antagonizam prema DPS-u jedino je što novu većinu drži na okupu, pa su zbog toga, oni koji su u toj većini najbrojniji, privremeno gurnuli pod tepih pitanja poput NATO-a, Kosova i Rusije, sa namjerom da ih ponovo aktuelizuju, onda kad budu procijenili da će im to politički koristiti. Po tome ispada da svako, i u svakom trenutku može da promijeni svoju političku poziciju, te da javno brani ideje koje su u suprotnosti sa onim u šta suštinski vjeruje. Jednako kao što Demokratama i dalje „prolazi“ izbjegavanje tema koje mogu dovesti u pitanje njihov rejting. Što će reći da u novoj većini sjede političari koji nemaju gotovo ni jednu zajedničku politiku koja bi trebalo da ih zbliži. 

Građanska država vs klerikalna država 

Mandatar za sastav nove vlade gdin. Krivokapić predstavio se crnogorskoj javnosti prije par mjeseci. Na prvu loptu, djeluje kao pristojan čovjek. Ono što je, međutim, najupečatljivije u vezi sa njim, je da je pristalica klerikalizma. Do te mjere, da je uprkos tome što je njegov duhovni pastir mitropolit Amfilohije preminuo zbog korone, ne trepnuvši kazao „da se onaj koji ima vjeru, neće zaraziti korona virusom, istom kašikom na pričešću.“ Takođe, pristao je da bude na čelu koalicije u kojoj su stranke i sljedbenici srpskih nacionalista iz Drugog svjetskog rata koji su sarađivali sa okupatorom. Niko iz te ekipe, do sad se nije distancirao od politike koju su devedesetih vodili njihovi duhovni i ideološki uzori. Iz tog razloga, u navodni građanski profil pomenute koalicije nijesu povjerovale ni stranke manjina.

Zamka za glasače URA-e 

Povjerovao je, međutim, lider URA-e, koji je kompletnu postizbornu priču pokušao da svede na smjenu vlasti poslije 30 godina. Uzmimo da je to djelimično u redu, ali je znakovito kad žmurite na činjenicu da većinske stranke sa kojima ste u koaliciji bruče Crnu Goru i Crnogorce. To što je neko u određenom trenutku, zažmurio na tuđu političku biografiju, samo govori uvjerljivo o tome, da mu nije pretjerano stalo ni do sopstvene. Sem toga, gdin Abazović je otišao korak dalje, pa je saopštio da nova vlast predstavlja većinsku građansku Crnu Goru, i da će se boriti za Crnu Goru u Evropskoj uniji. Međutim, Crna Gora, za koju oni vjeruju da može biti evropska, ničim ne podsjeća na Evropu. Je li to Crna Gora u kojoj najistaknutiji protagonisti nove vlasti, sahranjuju mitropolita Amfilohija, ignorišući obavezu nošenja zaštitne maske, dovodeći sebe i svoje najbliže u životnu opasnost? Je li to Crna Gora u kojoj koalicioni partneri URA-e, obilježavaju nestanak sopstvene države i ne ustaju prilikom intoniranja himne? Je li to Crna Gora u kojoj popovi razvaljuju grobnice? Da ne nabrajamo dalje … Na ta pitanja treba da odgovore glasači URE. Jer, ono što prethodno nije uspjelo sa Pokretom za promjene i Pozitivnom Crnom Gorom, uspjelo je sa URA-om. Dakle, crnogorski glasovi su napokon pridruženi anticrnogorskoj platformi, i iskorišćeni za barjačenje protiv Crne Gore, iako su ljudi koji su dali povjerenje URA-i, glasajući na taj način nesporno i protiv DPS-a, dominantno opredijeljeni za nezavisnu i građansku Crnu Goru. 

Ko je pravi Srbin 

Može li, s druge strane, vlada, koju će kontrolisati SPC, i koju će natpolovično popuniti njeni kadrovi, biti pouzdan partner NATO-a, dok joj u ušima odzvanjaju Amfilohijeve izjave, koji je govorio da je NATO četvrti njemački rajh. Po svoj prilici, borba za prevlast unutar srpskog bloka u Crnoj Gori, determinisaće stabilnost buduće Krivokapićeve vlade. Kako drugačije razumjeti političku bravuru DF-a koji je prihvatanje nosioca sopstvene liste za mandatara vlade, predstavio kao ustupak drugim opozicionim partijama. Iako im je to bio jedini izlaz, na kojem će pokušati da profitiraju kad sve propadne. 

Mogu li odvojiti antifašizam od Crne Gore 

Dok smo zagledani u postupak izbora takozvane ekspertske vlade, istovremeno se kao država suočavamo sa najozbiljnijim izazovom u našoj modernoj istoriji. Ključno pitanje, koje je direktno skopčano sa perspektivom građanskog koncepta države pod novom vlašću, je da li će Crna Gora imati snage da očuva antifašizam kao svoju najznačajniju vrijednost? U Crnoj Gori, svjedočimo skrnavljenju antifašističkih simbola i falsifikovanoj interpretaciji antifašističkih ideja, i to od maloljetnih delikvenata do predloženih kandidata za ministarske funkcije, koji su, ne kriju, „ponosni na pripadnost četničkom pokretu“. Nije tu riječ samo, kako se banalno želi predstaviti, o odnosu prema Drugom svjetskom ratu ili partizanima i četnicima. Antifašizam je sistem vrijednosti na kojem je izrasla i moderna Evropa, to je legitimacija za ulazak u Evropsku uniju. Savremena Crna Gora stvorila je svoj građanski karakter, upravo zahvaljući tradiciji antifašizma. Nijedna ideologija, niti politika, nijesu mogle da ujedinine Crnu Goru u njenim razlikama, kao što je to učinila antifašistička ideja. Zato nam niko ne može oduzeti naš antifašizam. Ni sad ni nikad. Crna Gora je previše istrpjela i iskrvarila, da bi se to dopustilo. 

Budućnost DPS-a 

U tom smislu, velika je odgovornost na Demokratskoj partiji socijalista. Danas se naši politički rivali povodom sačuvanog građanskog mira devedesetih, izbjegnutog stradanja i razaranja tokom NATO bombardovanja, obnove crnogorske nezavisnosti, ulaska u NATO, dolaska pred vrata Evropske unije, ponašaju kao da to nije zasluga odgovornog odnosa DPS-a prema nacionalnim interesima. Sa ove istorijske distance, činjenice se bolje vide, zato je nova vladajuća većina pred demokratskim svijetom, bila prinuđena da se obaveže da svojim činjenjem, neće ugroziti pomenuta dostignuća. I tome ne treba dodatnog objašnjenja. S druge strane, tačno je da su građani na prethodnim izborima glasali za političke promjene. Nijesu željeli da DPS nastavi da upravlja državnim poslovima u ovoj fazi demokratskog razvoja našeg društva. I takva odluka je primljena k znanju. Ne može Crna Gora da se promijeni, a da mi ostanemo isti. Po uzoru na Đinđića, „svako od nas mora pomalo da se promijeni – u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama“. Predstojeći Kongres DPS-a biće prilika da se stranka suoči sa rezultatima svog minulog rada, i da podesi funkcionalnost u susret budućim izazovima. Znamo šta nam je činiti. Moramo preduzeti neophodne promjene da bi izašli u susret očekivanjima velikog broja ljudi koji podržavaju našu politiku. Onako kako ja to čitam, očekuje se nastavak evolucije, a ne revolucija. To znači da bi za Demokratsku partiju socijalista u ovoj fazi demokratskog sazrijevanja Crne Gore, bio preveliki luksuz da se odrekne usluga najmarkantnijeg uporišta njene politike. Sa Kongresa ćemo izaći zreliji i potentniji, a to podrazumijeva novo pogonsko gorivo za ideju građanske i antifašističke Crne Gore. Najzad, imamo 143 hiljade 548 razloga da našu politiku branimo sa puno više strasti.

Avatar

Portal Podgorica

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja